Gotovina, junak veći od života

Iza Antuna Vrdoljaka više je od šest desetljeća stalnoga rada na filmu, još od male i na špici nenavedene uloge u omnibus ratnoj drami Opsada Branka Marjanovića iz 1956. Od posljednjeg Marjanovićeva ostvarenja, ujedno prvoga hrvatskog filma sa zvukom snimljenim magnetskim zapisom, Vrdoljak je sve do 1970. gradio vrlo uspješnu glumačku karijeru, tijekom koje je veliku popularnost stekao već 1958. naglašeno ležernom i urbanim predznakom obilježenom ulogom novinara u remek-djelu H-8... Nikole Tanhofera, za koju je osvojio prvu Zlatnu arenu. Druga Zlatna arena, ovaj put za glavnu ulogu, stigla je već dvije godine poslije za nastup u hladnoratovskom tjeskobom nadahnutoj pacifističkoj futurističkoj, ali i satiričnoj drami Rat Veljka Bulajića, prikazanoj i u konkurenciji venecijanske Mostre. Kao redatelj debitiravši 1965. segmentom Poslije predstave omnibusa Ključ suautora Vanče Kljakovića i Krste Papića, Vrdoljak je sljedećih pet godina paralelno gradio redateljsku i održavao glumačku karijeru, koju je zaključio efektnom rolom učitelja u zimzelenoj Družbi Pere Kvržice, adaptaciji romana Mate Lovraka u režiji Vladimira Tadeja. Kao glumac,Vrdoljak je ostvario zapažene nastupe među ostalim u fantaziji Sreća dolazi u 9 Nikole Tanhofera, temeljenoj na bajci Čarobne kaljače Hansa Christiana Andersena, u sjajnoj socijalnoj egzistencijalnoj drami Protest Fadila Hadžića, u svojedobno podcijenjenoj i do prije desetak godina zaboravljenoj izvrsnoj ratnoj drami Crne ptice Ede Galića te u također Hadžićevoj socijalnoj romantičnoj drami Tri sata za ljubav, u vrijeme nastanka baš kao i Protest vrlo provokativnu ostvarenju.

Antun Vrdoljak / Snimio Danijel Berković / PIXSELL

Goran Višnjić i Goran Navojec

Autorsko sazrijevanje

Nakon debitiranja u spomenutom Ključu, Vrdoljak je redateljsku karijeru nastavio graditi revizionističkom ratnom dramom Kad čuješ zvona, snimljenom prema motivima memoarske proze Ratni dnevnik Ivana Šibla, kojoj će se vratiti dvije godine poslije duologiju zaključujući podjednako uspjelim naslovom U gori raste zelen bor. Već u debitantskom dugometražnom ostvarenju Kad čuješ zvona Vrdoljak se predstavio kao darovit, promišljen i subverziji sklon autor koji je u obama filmovima, umjesto za standarde partizanskog filma uobičajena parolaštva, ideologiziranosti, idealiziranih protagonista i mitologizacije njihove borbe, kreirao realistične, gdjekad gotovo dokumentaristički uvjerljive te uravnoteženim omjerom humora i tragike prožete cjeline s galerijama običnih, slabostima i ponekom vrlinom označenih ljudi u autentičnim ambijentima. U gori raste zelen bor nagrađen je Srebrnom arenom za najbolji film i nagradom Jelen, a autor je sličan idejni i realistični izvedbeni prosede varirao i 1979. u na istinitim događajima temeljenu filmu Povratak. U djelu Mećava, impresivnim realističko-naturalističkim pri­stupom realiziranoj adaptaciji istoimene drame Pere Budaka, Vrdoljak je prvi put iskazao sklonost ambicioznim ekranizacijama hrvatskih književnih djela, za kojima će posezati do 1990, kad je prema novelama iz zbirke Ruke Ranka Marinkovića snimio film Karneval, anđeo i prah, odnosno TV-seriju Zagrljaj.

Osamdesete godine prošlog stoljeća obilježile su njegove ambiciozne prilagodbe Marinkovićeva Kiklopa i Krležine Gospode Glembajevih, pri čemu je u adaptaciji proze viškog Voltairea Vrdoljak uspješno posvojio i na veliki ekran transponirao slikovito pomaknut Marinkovićev literarni svijet, vizualizirajući ga razigranom i vrlo sugestivnom režijom te bogatstvom detalja. Glembajevi su, pak, ako ne najuspjelija, a ono svakako najatraktivnija ekranizacija nekoga Krležina djela, raskošno producirano, elegantno režirano, vizualno estetizirano, kompozicijski skladno, narativno ritmično te impresionističkim detaljima obogaćeno ostvarenje nagrađeno trima Zlatnim arenama. U spomenutom Zagrljaju, odnosno u seriji Karneval, anđeo i prah, Marinkovićev spoj mediteranskog humora i mediteranske okrutnosti, među kojima se granica često briše, savršeno je legao Vrdoljakovu autorskom habitusu, i prije oslonjenu na ikonografski bogate mikrosvjetove impregnirane egzistencijalnim beznađem, sjetom i tragičnošću osebujnih likova i oriđinala.

Ljudi u žarištu

U kontekstu svega navedenog, dvanaesti autorov dugometražni film, General, u određenoj je mjeri spoj tema i predložaka kojima se i prije bavio, jer je s jedne strane posrijedi ratna biografska drama, a s druge adaptacija proznog djela, konkretno 2001. objavljene biografske proze Ratnik: pustolov i general (jedna biografija) Nenada Ivankovića. General, ratnik i pustolov o kojem je riječ jest, dakako, Ante Gotovina, protagonist bogate i zanimljive biografije te očekivano veći od života, čijem liku i djelu Vrdoljak, na špici filma naveden kao scenarist te kreator likova i pisac dijaloga, pristupa potpuno i isključivo hagiografski. Pritom i u izvedbi čini mnogo pogrešaka u koracima, počevši od toga da primjerice tijekom prvih dvadesetak minuta gledatelje filmom vodi glas sama Gotovine (u zadanim okolnostima korektni Goran Višnjić) kao svojevrsna pseudonaratora koji više opisuje svoja razmišljanja i emotivna stanja, da bi autor od toga u jednom trenutku jednostavno odustao. Kao uvod u filmsku biografiju na samu početku gledamo isječke reportaže iz HTV-ova Dnevnika na dan Gotovinina uhićenja na Kanarima 7. prosinca 2005, nakon čega se vraćamo u njegovo djetinjstvo i na za dječaka traumatičnu majčinu pogibiju prilikom miniranja ulice u kojoj se zaigrani klinac igrao u rodnim Pakoštanima, zbog čega je dijelom obilježen i osjećajem krivnje. Vrdoljak u žarište stavlja Gotovinine odnose s drugim ljudima, ponajprije onima iz najbliže okoline, isprva obiteljske, a poslije ratno-vojničke, dok preko pustolovnih epizoda, a dobrim dijelom i scena bitaka, prelazi odveć brzo i nekako bezvoljno. Gotovini u raznim fazama života bliske ljude, od oca Milana i kasnije brata Bore, preko njegova zapovjednika u Legiji stranaca do istaknutijih suboraca poput generala Ante Rose (Boris Svrtan) i Davora Domazeta Loše (Tarik Filipović) te Brune Zorice Zulua (Goran Navojec) upoznajemo u redovito odveć dugim i patetičnim dijaloškim sekvencama. Pritom bolje prolaze general Ante Roso i Bruno Zorica Zulu, koji imaju veću minutažu i više prilike za makar ograničeno karakterno profiliranje, a obojica dosta uspješno izmiču patetici, dijelom zahvaljujući glumačkom umijeću, a dijelom i uvjerljivošću i životnošću likova koje tumače. Osobito Navojec, čiji je lik Zulua pohvalno obilježen konkretnim slabostima koje pridonose njegovoj ljudskosti, ali u određenoj mjeri i general Janko Bobetko, kojega Mustafa Nadarević gradi kombinacijom vojničke strogosti i očinskog razumijevanja. Navojec i Svrtan najbolje se nose i s često deklamatorskim replikama, koje većina glumačke postave izgovara neuvjerljivo.

Zamke hagiografije

Dijalozi su možda i najozbiljniji nedostatak filma, jer u njihovu pisanju Vrdoljak nije uspio umaknuti trivijalnostima i parolaštvu, onomu što je uspješno i u potpunosti izbjegavao u ranije spomenutim ratnim filmovima s početka redateljske karijere. Dok redom izgovaraju životne mudrosti i poslovice o domoljublju, humanosti, časti, pravednosti i moralnosti, važniji likovi s Gotovinom na čelu zvuče nestvarno i artificijelno, pa je šteta što ih autor, kao u spomenutom slučaju Brune Zorice Zulua te donekle u završnici tragikom obilježena Gotovinina mladog suborca Nikice (Borko Perić) i efektne epizode Ive Gregurevića u životnom liku vodiča Srbina koji je u ratu izabrao hrvatsku stranu, nije obogatio intrigantnijim i realističnijim detaljima. Tako bi praktički sve likove, uključujući i Gotovinu, kreirao kao punokrvne aktere, a ne puke aktante i simbole, kao ljude koji funkcioniraju kao suputnici i građevni elementi mita o naslovnom junaku. Konstruiranje mita razumljivo je iz ljudskog i domoljubnog motrišta, jer Vrdoljak tvrdi da je filmom koji je odlučio snimiti prije četrnaest godina želio pridonijeti istinitoj i pravednoj percepciji generalova lika i djela, no kako je upadljivo lišeno realističnosti i poneke intrigantnije nijanse, generalu se čini medvjeđa usluga.

Uskoro TV-serija

Epizodno strukturirana cjelina problematična je i u dramaturškom, narativnom i režijskom smislu, jer se epizode nižu neuredno i povremeno zbrkano, osobito u prvoj trećini, u kojoj se Gotovinino sudjelovanje u Legiji stranaca svodi tek na nekoliko minuta pustinjske bitke. Sve do početka Domovinskog rata jasniju narativnu nit teško je razabrati, a scene bitaka režirane su vrlo nejasno i konfuzno, toliko da je teško razaznati što se na bojištima od Slavonije preko Livna i Maslenice do Dinare i Knina zbiva. No General, koji emotivno završava arhivskim snimcima čitanja oslobađajuće presude u Haagu i Gotovinina obraćanja oduševljenom mnoštvu na Trgu bana Jelačića nakon povratka, zaživjet će i kao TV-serija od osam epizoda, koju će gledatelji HTV-a imati prilike pogledati već na jesen. Valja se nadati da će većina nedostataka filma, od pojednostavnjenih i jednodimenzionalnih likova preko narativne i dramaturške nekoherentnosti do režijskih slabosti, u seriji biti barem ublažena, a možda i izrazitije izbjegnuta.